Dijagnoza nije sudbina


Sumnjate da imate dijagnozu nekog psihičkog poremećaja? Guglate i pronalazite se u nekoliko dijagnoza odjednom? Dobili ste psihijatrijsku dijagnozu?

Saznanje o dijagnozi ili čak i sama sumnja na dijagnozu nekog psihičkog poremećaja može značajno da promeni život.

Zbog nerazumevanja šta psihijatrijska dijagnoza zaista jeste, ogroman broj ljudi dijagnozu shvata kao nešto što će ih pratiti do kraja života.

Reakcije mogu biti različite

– Nekome je dijagnoza izgovor za sve probleme koje ima i izazove s kojima se nije suočio/suočila. Sad je konačno sve jasno i svi odgovori su tu.

– Neko je pao u očaj jer su mu rekli da će do kraja života morati da pije lekove.

– Neko je pronašao na internetu da dijagnoza koju ima u stvari znači da je loša osoba koja sebe i druge vuče u propast i da mu/joj nema pomoći.

U ovom tekstu neću se baviti temom postojanja mentalnih poremećaja. Dakle antipsihijatrija, naučna zasnovanost psihičkih poremećaja i sl. nisu tema ovog teksta.
Tema ovog teksta jeste kako da na produktivan način iskoristite informacije o stanju koje vas muči.

Šta je dijagnoza

Pre svega, dijagnoza nije opis osobe.

Dijagnoza je opis obrasca ili šeme.

Ukoliko sumnjam da neko ima dijagnozu na primer poremećaja ličnosti, ja imenujem i ukratko opisujem glavni problem koji mi je taj neko predstavio, emocije koje prate taj problem i životne strategije koje ta osoba trenutno koristi.

To nije nešto fiksirano i statično.

Svi mi pravimo izbore, razmišljamo i ponašamo se na određeni način. Isto tako možemo da donosimo drugačije izbore, mislimo druge misli i ponašamo se drugačije.

Sve je to proces, a ne nešto fiksno i nepromenjivo. Menjamo se.

Šta je mentalni poremećaj

To je naziv koji daje stručnjak iz oblasti mentalnog zdravlja određenom obrascu osećanja, ponašanja, stavova, verovanja i životnih strategija koje su sada postale uobičajene i kodirane najčešće ispod nivoa svesnosti, i koje ponavljamo ukrug i koji nam donosi teškoće i nevolje.

Nazive koje dajemo poremećajima jesu nazivi određenih tipova navika ili rutina koje je terapeut naučio da prepozna.

Mi nismo naši poremećaji kao što nismo naše navike.

Svaki put kad ljude identifikujemo s njihovom dijagnozom, pravimo ogromnu grešku jer ih na taj način dehumanizujemo i ograničavamo.

Ljudi su jedinstveni.

Etikete, koliko god bile dobronamerne, ne mogu ispratiti ljudsku složenost.

Dobra metafora za dijagnozu može biti melodija odsvirana na muzičkom instrumentu. Na instrumentu je moguće svirati mnogo različitih melodija, ali je muzičar taj koji određuje šta će biti odsvirano.

Osobe koje su dobile ozbiljnu dijagnozu jesu osobe koje su u određenom momentu odabrale da sviraju istu melodiju ukrug. U tom trenutku i pod tim uslovima to je bilo najkreativnije prilagođavanje.

Sada generalno nisu svesni da postoje i druge opcije. Moja uloga je da pomognem da se ove mogućnosti prošire kroz osvešćivanje obrasca koji se svira ukrug i isprobavanja neke druge melodije.

To što ste morali da svirate samo jednu vrstu melodije da biste preživeli, ne znači da zauvek mora ostati tako.

Dijagnoza nije sudbina.

Mentalni poremećaji se ne razvijaju kao rak, ali ukoliko se ne tretiraju, počinju da se šire i na druge oblasti.

Mnogi mentalni poremećaji proširiće se i oduzimati vam sve više vašeg životnog prostora ako pokušavate da im se prilagodite umesto da uspešno pronađete njihov izvor i prevaziđete ih.

Zamke istraživanja dijagnoze na internetu

Ima nekoliko problema s istraživanjem dijagnoza na internetu:

1. Mnoge dijagnostičke kategorije posmatraju se isuviše homogeno 

Posledica toga je da se samo najekstremniji pojedinci iz određene dijagnostičke kategorije opisuju, neretko s dozom senzacionalizma, dok oni koji nisu ekstremni slučajevi ostaju nevidljivi.

2. Kod informisanja po forumima mnogi ljudi izveste samo o jednoj fazi svog problema. Navode delove iz najtežeg perioda, a kad im bude bolje, ništa više ne komentarišu.

Nije retkost da me ljudi pitaju za svoju dijagnozu kako bi kasnije mogli da pročitaju više o tome na internetu i „razbole se još više“.

Internet može biti ogromna podrška osobama koje pate zbog neke psihičke tegobe, ali može naneti i ogromnu štetu.

Mudro birajte izvore informisanja.

Grupa koja je posebno izložena ovoj opasnosti jesu osobe koje sumnjaju da imaju neku vrstu poremećaja ličnosti.

Na osobe koje su dobile dijagnozu poremećaja ličnosti godinama se već gleda u negativnom svetlu: kao na neizlečive, opasne, kao na smetnju i na neshvatljive. I dan-danas lako možete pronaći na mnogim portalima da je sudbina ovih ljudi zapečaćena, što uopšte ne mora da bude tačno.

Odnos prema poremećajima ličnosti značajno se promenio u poslednje vreme.

Čak su stvorene i razvijaju se posebne vrste psihoterapija koje su kreirane baš za tretiranje određenih tipova poremećaja ličnosti.

Smisao dijagnoze

Od šezdesetih godina dvadesetog veka psihijatrija se mnogo više okrenula posmatranju, a mnogo manje bavljenjem uzrocima.

Takođe, dijagnostički sistemi počeli su da opisuju ličnost, životni stil i stepen disfunkcionalnosti klijentove okoline.

Danas dominiraju dva dijagnostička sistema: DSM V i ICD 10.

Mi (kad kažem mi, mislim i na psihijatre i na psihologe) i dalje ne znamo uzroke i mehanizme koji dovode do razvoja bolesti velike većine mentalnih poremećaja.

Dijagnoze su alati za orijentaciju. One su trenutni način na osnovu koga će terapeut da napravi svoju strategiju za rad s klijentom.

Dijagnoza nije opis osobe, to je oruđe koje omogućuje terapeutu da na smislen način organizuje svoje iskustvo s osobom s kojom radi i da bude uzemljen i prisutan u susretu.

To je fleksibilna radna hipoteza koja pomaže terapeutu da se orijentiše i pronađe stazu u radu.

U psihoterapiji, klijent i psihoterapeut započinju zajedničko putovanje otkrivanja. Terapeut ima specifičnu ulogu i odgovornost. Ponekad vodi, a ponekad dopušta da bude vođen.

Terapeut i klijent zajedno otkrivaju zanimljiva, rizična i korisna prostranstva nepreglednih teritorija psihe. Mogu da putuju s ciljem i bez njega. Mogu se izgubiti. Tada je potrebno da terapeut zastane i pogleda mapu.

Geštalt pristup oslanja se na dve vrste dijagnoza.

1. Prva se oslanja na simptome, znanje, zvanične dijagnostičke sisteme i ima za cilj da bude podrška u vidu mape.

2. Druga se u potpunosti oslanja na ono šta se iz trenutka u trenutak kreira u odnosu između klijenta i terapeuta. Ta dijagnoza je bazirana na odnosu između terapeuta i klijenta i na fenomenologiji.

Obe vrste dijagnoza služe kao oslonac jedna drugoj jer samostalno prva postaje rob hladnoće koja dehumanizuje i poništava, dok druga postaje paradoksalno zaglavljena u pokretu i nestalnosti.

Zato psihodijagnostiku posmatram pre kao sistem dokaza koji mi pomažu da se konstantno orijentišem u terapijskom procesu nego kao sistem fioka u koje treba smestiti pacijenta.

Želim da iz načina na koji ste angažovani u svetu razumem i naučim više o vama, kao što sam naučio o mnogim svojim klijentima kojima se divim.

Svestan sam da je mapa koju sam kreirao jedva slabo pojednostavljenje realnosti i da sam i sâm deo tog krajolika koji istražujete.

Svim putnicima potrebne su mape kako bi se orijentisali, ali je takođe tačno da što je putnik veštiji i iskusniji to se više može osloniti na svoja čula.

Nijedna mapa ne može zameniti ono što se dešava u ovde i sada. Ukoliko je prešao bezbroj teritorija, hrabri putnik se može uputiti ka nepoznatoj.

Naslovna fotogorafija: Titian, Sisyphus (XVI century), oil on canvas.

Podeli tekst:

1. Članci na blogu darkohristov.rs su informativnog karaktera, i kao takvi ne mogu biti zamena za iskustvo koje se dobija jedino kroz seanse sa psihoterapeutom.

2. Blog služi da vas informiše i približi psihologiju kao nauku na jednostavan i razumljiv način. Ne postoji univerzalno rešenje za svaki problem, jer ne postoje dva identična čoveka, zato se svakom klijentu pristupa individualno. Iskustvo i praktična primena su najbolji kroz praksu sa psihoterapeutima kojima je to zanimanje.

Objavljeno u: Psihoterapija